Franjo Tuđman: jednom pobjednik – uvijek pobjednik

O djelu, osobi i tuđmanskoj baštini napisana je množina tekstova pa nije pogrešno govoriti o posebnoj tuđmanskoj knjižnici. U granicama ovoga prigodnog osvrta nije, dakako, moguće valjano se osvrnuti na sve u toj knjižnici rečeno. Stoga je ovaj osvrt već unaprijed osuđen na pogrešku kakva se, po samoj činidbenoj logici, nalazi u svakom sažetku. No njegova je uporabna kakvoća zajamčena čitateljskom strategijom u kojoj se višak čitateljskog vremena troši selektivno. Njegovu prigodnost dodatno učvršćuje i činjenica da se ovoga prosinca navršava 25 godina od Tuđmanove smrti. Već na zgoljnu građansku pristojnost spada podsjetiti na to. Ograničili smo se na neke važnije sastavnice tuđmanske političke baštine.

Prvi hrvatski predsjednik na fotografiji Stephana Lupina

Nacija kao subjekt povijesti

Kako Tuđman misli o naciji može se pročitati u dvije njegove knjige: Velike ideje i mali narodi (1969) i Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (1981). Na tragu Starčevića, Tuđman drži naciju zajednicom slobodnih pojedinaca u (slobodnoj) državi. U hrvatskom primjeru nezanemarivo je stoga hrvatsko državno pravo. Na tragu Radića, Tuđman ističe važnost socijalne pravednosti nacionalne države. Ona nije valjano ni ostvariva ni održiva ne doda li se naciji i drugi važan marker: zajednica srca iliti zajednica osjećaja, iz koje se izvode različiti modaliteti nacionalne solidarnosti i sloge. Budući da je nacija s takvim markerima sudionikom razdoblja modernosti, ona se očituje u vidu posebna subjekta, s navlastitim sposobnostima sjećanja, umnosti, stvaranja i vitalistične obnove. Na toj se podlozi oblikuje identitetna i vitalna zaliha koja u socijalnim odnosima funkcionira kao transinteresno, identifikacijsko, „ljepilo“. Koliko je Tuđmanu do ove vitalne zalihe pokazuje i svojevrsna, figurativno rečeno, ekologija razmjera, posebno vidljiva u prije spomenutoj knjizi iz 1969. godine. Po tom stajalištu, nije isto biti nacijom s malobrojnim pučanstvom i nacijom s mnogobrojnim pučanstvom. Prva je, a takvom je i hrvatska nacija, izravnije i češće izložena životnim rizicima kakvi su u ostalim nacijama rijetki.

Na hrvatskom primjeru dvije totalitarne ideologije, komunizam i jugoslavenstvo, pokazale su se tijekom prošlog stoljeća kao moćni generatori razornih posljedica i stanja. Naspram tomu, nacijama je nužna demokratska širina na političkoj razini, a obzor velikodušnosti na sociokulturnoj. I jedno i drugo izvodi se iz usmjerenosti životnoj obnovi kao poopćenom imunitetu nacionalne zajednice. Na tom je tragu, poznato je, Tuđman ustrajavao i na politici nacionalne pomirbe. Ako je ima, ona je životno održiva pomirba. Ustrajavao je i na čvršćem povezivanju hrvatskog društva sa zajednicama u hrvatskoj dijaspori. Ne treba iznenaditi kako je po spomenutim vitalističkim intencijama Tuđman blizak sukladnim uvidima Ive Pilara. Obojica drže kako nacije nisu slijepi, u sebe zagledani, subjekti. Stoga je važno sudioništvo nacionalne države u međunarodnim odnosima. To je druga strana uspješna konstituiranja nacionalne države. Na tom tragu Tuđman podsjeća kako je riječ o dvostrukom procesu: na jednoj se strani nacije individualiziraju, na drugoj povezuju (u suradničkim međudržavnim mrežama). Radi toga je sustavno težio uključiti Hrvatsku u UN, EU, NATO…

Tuđman ukazuje na funkcionalni model nacionalne politike s dva nulta učinka: demokratska rekonstrukcija političkog sektora i trajni civilni nadzor pogona moći

Dragovoljstvo

Nakon godine 1972, kada je zabranjena Matica hrvatska, Tuđman ostaje bez ikakva institucijskog uporišta u javnom djelovanju. Drugačije rečeno, djeluje kao – dragovoljac. Općenito promatrano, dragovoljstvo počiva na unutrašnjem samopozivu, u djelatnu obzoru određenu atributima: drugačije (od postojećeg); bolje (od postojećeg); više (od općom normom zahtijevanog). Tuđman bilježi: „(…) A valja podsjetiti: povijest, jamačno, zna praštati zablude i štošta drugo, ali i nemilosrdno kažnjavati ne samo za učinjeno nego i za propuštena djela.“ Promatrano iz te perspektive dragovoljstvo se javlja u vidu autonomna ispravljača aktualnih vidova javnog djelovanja.

I osloncem na J. F. Fichtea još dodaje: „(…) Pojedinac i narod izlazi iz toga stanja samom svojom djelatnošću i svojom snagom“. Važnost dragovoljstva, poznato je, posebno se pokazala u preokretnim ratnim godinama 1991–1992. Oblikovala se, u odnosu na još totalitarnim nasljeđem okupirane institucije, usporedna socijalna i nacionalna životna energija. Ona je oblikovala i prvi naraštaj hrvatskih branitelja koji prethodi institucijskoj konsolidaciji hrvatske obrane od drugojugoslavenske i srpske/crnogorske agresije. Tuđman nije dragovoljcem od jučer. Ali je prvi devedesetih, u ondašnjem dragovoljačkom žargonu: prvi među nama iz devedeset i prve. S tim političkim kapitalom raspolagao je tek manji broj kandidata za najviše upravljačke dužnosti u Hrvatskoj devedesetih godina.

Odvažnost za državništvo

Uz Tuđmanovo se ime nerijetko veže pridjev: karizmatičan. Kao što je poznato, karizmatični politički prvaci nisu uvijek upamćeni kao najbolje što se nekoj političkoj zajednici dogodilo. U Tuđmanovu slučaju osjećaj izopćenosti, što ga prožimlje osamdesetih godina, devedesetih se povlači pred uvidom: ako ne sada – kada; ako ne ja/mi – tko? Ulog su i osobni životi i nacionalni opstanak. Na toj podlozi oblikuje se šire polje povjerenja između dragovoljaca hrvatske obrane i Tuđmana, a, potom, između hrvatske javnosti i Tuđmana. U igri je neočekivani paradoks: karizmatična moć našla se u ulozi obrane i uspostave demokratskog ustroja države i društva. Taj se paradoks već kasnih devedesetih nekritički rabio protiv Tuđmana. Nekritički, jer taj spoj dragovoljstva i karizme tada funkcionira u ostvarivanju temeljnih nacionalnih ciljeva (sloboda, opstanak), točnije: i kao uporište prakse državništva. Nije takva slitina i doslovno, mehanički, prenosiva dalje, u poratne godine.

No samo državništvo implicira da nastale političke stranke ne smiju biti tek privatne političke tvrtke skupina aktivista, nego javni pokreti čiji je prvi cilj valjano ostvarivati nacionalne interese. Tuđman ukazuje na funkcionalni model nacionalne politike s dva nulta učinka: demokratska rekonstrukcija političkog sektora i trajni civilni nadzor pogona moći (ako civili nisu tuđi agenti), klasičnih kakav je vojni, ali i drugih (primjerice, bankarski). Iz toga se izvodi i nacionalna strategija kao okvir sinteze i projektiranja budućih, vitalnih, intencija i postupaka. Nakon godine 2000, nasuprot tomu, postupno se normalizirala (ne)kompetencija političkih tehničara, koji političko djelovanje uglavnom svode na potragu za osobnim i grupnim dobitima.

Su/vremenost

Nerijetko se Tuđmanu prigovaralo kako nije su/vremen. Tvrdilo se da je, k tomu, i čovjekom teorije (iliti kabinetski tip). No nije zgorega ovdje podsjetiti na jednu staru dosjetku po kojoj je dobra teorija više od polovice uspješne prakse. Tuđman je, očito, sudi li se po uspješnoj uspostavi hrvatske državne samostalnosti i pobjedi u Domovinskom ratu, raspolagao baš takvom, valjanom, teorijom. Već ta činjenica slabi prigovor na zastarjelost.

Dodatno sumnjičenje svodi se na optužbu da je (bio) sklon potpisati bilo kakav inozemni papir, bez kritičke provjere. Ali više svjedoka, poput akademika Davorina Rudolfa, ističe kako je Tuđman znao točno odmjeriti trenutak za neku odluku, dakle, što potpisuje, i vrijeme njezina ostvarivanja. Na to ukazuju već i uspješni osloboditeljski poduhvati u razdoblju 1992–1995. Većina je bila u pravo vrijeme.

Tuđman je bio, dopušteno je reći, na ti s (povijesnim) vremenom. Pa i nije bez uvjerljivosti njegov prigovor adresiran uglavnom na onodobne inozemne službenike tzv. međunarodne zajednice, formalno zadužene za razdvajanje zaraćenih strana: diletanti. Drugačije rečeno, u valjanim državničkim poslovima obvezatna je – kompetencija, i, volio je reći: razboritost. Nije vidljivo da su se one uspješno prometnule u unutrašnja mjerila djelovanja aktualnog političkog sektora u Hrvatskoj.

Sažeto rečeno, težnja nacionalnoj slobodi i samostalnoj državi, dragovoljački etos, državnička kompetencija i odvažnost te djelovanje u obzoru su/vremenosti, mogu se, uvjetno rečeno, svrstati u dinamične, energijske, sastavnice Tuđmanove političke baštine. Na popisu (opet uvjetno rečeno), strukturnih sastavnica su, dakako, uspostava nacionalne države, demokratski ustroj vlasti, životna obnova hrvatskog društva i njegovih institucija, nacionalna pomirba i integracija iseljene Hrvatske te međunarodna afirmacija Hrvatske. Obje skupine tijesno, iznutra veže Tuđmanovo pobjedničko samopouzdanje: jednom pobjednik – uvijek pobjednik.

Odgovor na pitanje koliko je ta baština danas živa (najmanje netočno) pruža uvid u – brojnost baštinika. Lakše ih je uočiti na životnim područjima udaljenima od političkog sektora. Na tom sektoru, pak, nakon institucijskih promjena 2000. godine i programske detuđmanizacije, udobnije je, izgleda, spomenutim političkim tehničarima. Pa ne iznenađuje što su mnogima povratak u osamdesete godine prošlog stoljeća i sukladna (neo)kolonizacija, nultim uporištima budućeg razvitka. Pobjednička jezgra tuđmanske baštine u potrazi je za točnijim nastavkom.